Plastično je fantastično

Wilfried Haensel:
Neovisno o Diokiju, u industriji plastike imate šansu



Wilfried Heansel, direktor EU udruženja proizvođača polimera PlasticsEurope

Wilfried Haensel, direktor europskog udruženja industrije polimera PlasticsEurope, koje okuplja šezdesetak tvrtki koje zajedno proizvode više od 90 posto polimernih materijala proizvedenih u EU zajedno s Norveškom, Švicarskom, Turskom i Hrvatskom, nije se pretjerano iznenadio kada smo mu rekli da je Dioki Grupa, čija je postrojenja prije nekoliko godina posjetio, pred kolapsom.

Mirno nam objašnjava kako problemi jedinog proizvođača petrokemikalija i polimera u Hrvatskoj ne mora značiti da za Hrvatsku neće biti mjesta na europskom tržištu industrije plastike.

S Haenselom, koji je četiri godine proveo kao docent iz ekonomije na njemačkom Sveučilištu Justus-Liebig u Giessenu, da bi kasnije niz godina proveo kao visokopozicionirani direktor u kemijskom gigantu BASF-u, razgovarali smo u Rimu. Tamo se zatekao u funkciji koju sada obnaša, onoj direktora PlasticsEuropea, kao jedan od organizatora govorničkih debata u kojima se mladi iz različitih europskih zemalja, među njima i oni iz Hrvatske, treniraju postati budući lideri, bilo politički, bilo korporativni. Debatiralo se, dakako, o uporabi plastike.

Godine 2007. posjetili ste tvrtku DINA d.d., članicu DIOKI Grupe, jedinog proizvođača petrokemikalija i polimera u Hrvatskoj, kako biste se upoznali s postojećim stanjem i razvojnim planovima te tvrtke. Štošta se od tada dogodilo s njom, vlasnik Diokija završio je na neko vrijeme u pritvoru, radnici grupe štrajkali su glađu, plaća nema, postrojenja su pred zatvaranjem... A to je bio jedini proizvođač polimera u Hrvatskoj.

Kada gledate uspjeh neke ekonomije, turska je u velikom dijelu izgrađena na industriji plastike, iako nemaju vlastitu proizvodnju polimera. Stoga, Hrvatska ne mora imati vlastitu proizvodnju polimera jer se na kraju sve ipak svodi na konkurentnost. Ako imate premalen kapacitet, pogotovo u proizvodnji polimera - što je nažalost slučaj na mnogim tržištima, onda ćete shvatiti da on nije održiv, jer njegova se veličina, uzimajući u obzir današnji razvoj tehnologije, ni u kojem slučaju ne može natjecati s velikim postrojenjima koja već postoje diljem Europe. No, kako sam već objasnio na primjeru Turske, ovo nije ključni element da zaradite u industriji plastike. Za Hrvatsku je najvažnije da potiče poduzetnike koji su voljni ulagati u druge korake u vrijednosnom lancu proizvodnje plastike (koji čine dobavljači sirovog materijala, proizvođači plastike, sastavljači plastike, proizvođači mašinerije za proizvodnju plastike, prerađivači plastike, distributeri plastičnih proizvoda i tvrtke koje se bave zbrinjavanjem plastičnog otpada, op.a.). Osim toga, tu je i pitanje razine inovativnosti, konkurentnosti i fleksibilnosti poduzetnika. Prije nekoliko tjedana bio sam u Švicarskoj, koja ima isti problem kao Hrvatska, u njoj ne postoji proizvodnja polimera. No, imaju snažan izvoz. I sada zamislite što se njima dogodilo - švicarski franak je toliko jak, toliko je aprecirao, da je njihova konkurentnost za izvoz nestala. Sada su vrlo zabrinuti za to kako biti konkurentni u odnosu na druge. Vjerujem da ovo neće biti problem za Hrvatsku na duge staze, jer vjerujem da ćete se u nekom trenutku priključiti eurozoni, ali za Švicarsku ovo predstavlja problem. I opet ponavljam, odgovor je da morate biti inovativni, konkurentni i fleksibilni. Švicarska i dalje ima puno prilika u područjima u kojima drugi proizvođači ne stoje dobro. Primjerice u automobilskoj industriji, koja u Švicarskoj ne postoji. Ali Švicarska ima jak lanac dobavljača za tu industriju koja je smještena u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji... To bi trebalo biti načelo po kojem se Hrvatska treba ravnati u industriji plastike, treba se naći u nekom dijelu proizvodne mreže. Plastika ima doista različite namjene, može se koristiti u svemu. U Hrvatskoj će postojati mnoge poslovne prilike.

Što će se dogoditi s Hrvatskom u industriji plastike po ulasku u EU, ako jedina tvrtka koja se bavi proizvodnjom polimera umre?

Morate se pobrinuti, a ovo je dijelom posao vaše Vlade, da stvorite ekonomsku klimu koja će privlačiti poduzetnike. Ako pogledate prerađivanja plastike, to nije biznis koji zahtjeva puno investicija. S druge strane, proizvodnja polimera zahtjeva ulaganje milijarda eura. Kada ulažete toliko, rizik je vrlo visok. A ako se odlučite na takvo ulaganje, morate se pobrinuti da za to imate tržište. Hrvatska je premala i nikada neće imati lokalno tržište koje će opravdati veličinu postrojenja koja se danas zahtjevaju. Objasnit ću to na sljedećem primjeru: u BASF-u sam bio zadužen za proizvodnju stirena. BASF je izumitelj stiren monomera, pa tako reći i svih proizvoda na bazi stirena (spoja koji se koristi u proizvodnji plastike, op.a.). Bio sam odgovoran za postrojenja koja su usporediva s onima kakve imate u Diokiju. Radilo se o malim postrojenjima prve generacije stiren monomera kapaciteta pedeset do šezdeset tisuća tona. Imali smo dvanaest postrojenja i sva su bila potpuno nekonkurentna. I što smo napravili? Sve smo ih zatvorili i zamijenili jednim postrojenjem, koje je samo imalo kapacitet od oko 700.000 tona. Zamislite taj efekt. Troškovi su bili značajno manji, bilo je to ulaganje teško nekoliko stotina milijuna, gotovo pola milijarde. Morate imati veliko tržište kako biste opravdali takvu investiciju. No, mislim kako ovo nije put koji bi trebala slijediti Hrvatska. Ključno za nju je da privuče manje poduzetnike i pritom mislim na obiteljske poslove. U Hrvatskoj ćete imati mnogo poduzetnika koji će biti zainteresirani za to.

Hrvatski građani boje se da će po ulasku u EU izgubiti identitet, da smo premali da bismo prodali svoje proizvode, da će nas 'pojesti' veći od nas...

Ako bi to bila realistična prijetnja, onda se morate zapitati kako je moguće da su ostale male zemlje mogle zadržati svoju nezavisnost. Evo primjerice opet Švicarska, to je sićušna, mala zemlja, imaju oko šest milijuna stanovnika. Hrvatska ih ima nešto manje od pet. I naravno, nemate jako domaće tržište. Ali imate mozak, znanje, predanost, i u tome je vaša snaga. I naravno, trebat će vam nešto novca. Ali novac je obično dostupan ako imate pametnu poslovnu ideju. I mislim da je, ako nemate jako unutarnje tržište, vaša prilika u tome što sada imate pristup europskom tržištu, a to je tržište od 500 milijuna ljudi. Dakle, bit će vam lakše (doći do novca, op.a.) nego ikad prije. U prvoj rundi bit će, naravno, teškoća u prilagođavanju. Ali vaša Vlada mora biti dovoljno pametna, stvarati prilike i pružati potporu poduzetnicima, mora im pripremiti teren u vrijednosnom lancu da mogu biti inovativni, a ne samo imitatori. Pritom ne treba gledati samo prilike u Hrvatskoj, nego i primjerice u automobilskoj industriji, tu su BMW, Peugeot, Fiat i ostali, za koje samo treba shvatiti što traže i postoji li nešto što biste za njih mogli proizvoditi. To su radili i drugi. I uvijek su bili vrlo pametni u inovacijama. Velike kompanije obično nisu brzi inovatori, one se koncentriraju na inovacije različite vrste. Zapitajte se koja je inovacija koju možete izmisliti, a da je bazirana na inovativnim polimerima - primjerice u proizvodnji automobila? Ili u pakiranju? To su inovacije na kojima trebate poraditi. Druge zemlje pokazale su da je to moguće, no to na početku zahtjeva potporu Vlade.

U Hrvatskoj je potpora Vlade prilično slaba, a ako na nju ne mogu računati, na što se po ulasku u EU poduzetnici mogu osloniti?

Ne bih rekao da je zadaća Vlade da namješta poslove, nego da stvara prilike za druge. Primjerice, mora osigurati da poduzetnici imaju pristup sredstvima iz EU fondova. Tamo ima puno dostupnog novca. To je njezina prva zadaća. Drugo, moraju se pobrinuti da se ulaganja u vašoj zemlji isplate, a ne da ulagači moraju proživljavati noćnu moru zbog birokracije. Vlada to mora popraviti, da ulaganje bude što lakše. I treće, nakon što su ulagači investirali, Vlada od njih ne treba očekivati da plaćaju ekstremno visoke poreze. Politički sustav mora podržavati ekonomiju. Za Hrvatsku će biti teško početi tamo gdje su drugi već razvijeni. Zato treba napraviti ova tri koraka.

Nijemci su prije deset godina bilježili najviše stope nezaposlenosti u Europi, da bi lani zabilježili rekornu zaposlenost. Imate li kakvih savjeta za Hrvatsku po tom pitanju?

Kada govorimo o Njemačkoj, ne smijemo zaboraviti da je prije deset godina imala reputaciju "bolesnika Europe". Danas je obratno. Prije deset godina Njemačka je imala više problema: visoku nezaposlenost, nikakav rast, visok dug. Sve je to otežalo situaciju. Ono što je Njemačka po tom pitanju učinila jest da je uspostavila savez između sindikata i poduzetnika, čime je tržište rada učinila fleksibilnijim. Ta je fleksibilnost na kraju rezultirala većom produktivnošću. To znači da je trošak rada u Njemačkoj danas značajno niži nego ikad prije i jedan je od najnižih u Europi. To se može postići samo savezom, ne svađom. Njemačkoj to nije bilo lako riješiti, no učinila je to. Savez nije diktirala vlada, nego je baziran na zajedničkoj suradnji. Ako to usporedite s načinom na koji Francuzi to rade, primijetit ćete da oni to rade potpuno drukčije. U Njemačkoj su više skloni suradnji, dok su u Francuskoj skloniji sukobu - sindikati lako izvlače narod na ulice, pa imate nerede i svađu. U Njemačkoj najprije imate dugu raspravu u kojoj sindikati pokušavaju razumjeti koji je poslovni cilj koji se pokušava postići. Nakon toga izvlače zaključke za sebe i pitaju se: je li ovo vrijeme za doprinos, zauzdavanje ljudi i pristajanje na smanjenje plaća i fleksibilno radno vrijeme ili ustrajanje na većoj plaći, kao što je to danas slučaj. Danas traže povećanje plaća od 6,5 posto. Vjerujem da će na kraju dobiti 4 posto. Ali to će biti četiri posto u posljednjih deset godina tijekom kojih se prava vrijednost plaća smanjivala. Znam da Hrvatska nema sličan socijalni sustav kao Njemačka i da zaštita građana nije tako jaka. No, mislim da tu postoji jedna važna poruka: sukob neće riješiti problem. Morate pronaći način pametne suradnje između različitih dijelova društva.





Izvor: Poslovni.hr