Plastično je fantastično

nedjelja, 08.09.2013.

Oksoplastika - hvala ne!



Posljednjih nekoliko godina problem plastičnog otpada postaje sve teži. Ne zbog plastike, već zbog našeg neodgovornog ponašanja - kako kažu Amerikanci "trashy" (olako odbacivalačkog, smećarskog, potrošačkog). Danas su mnoge stvari toliko jeftine da ih se ne isplati prati i čistiti pa višekratno koristiti, već ih se iskoristi jednom i odbacimo ih. Odbacivanje je na žalost, nekontrolirano.

I umjesto da se lokalne zajednice povežu s plastičarskom industrijom te da zajednički pronalaze i potiču ekološki prihvatljiva rješenja (ne samo vizualna), na žalost, pod raznim pritiscima, lobijima ili čak dodvoravanjima biračima, lokalna zajednica predvođena populističkim političarima staje na suprotnu stranu od plastičarske industrije i znanstvene zajednice.

Plastičarska industrija - u primarnoj proizvodnji materijala i proizvodnji plastičnih proizvoda jasno je dala do znanja da je rješenje plastičnog otpada prvenstveno u višekratnom korištenju, a onda na kraju upotrebnog vijeka nekog proizvoda u kontroliranom skupljanju te recikliranju.

Međutim dio proizvođača aditiva za plastičarsku industriju i dio same plastičarske industrije (ambalažera) ipak je odlučio krenuti stopama dodvoravanja "zelenoj javnosti", pa bez obzira kolike su stvarne posljedice po okoliš, oni nude rješenja za plastični otpad tako da predlažu razne aditive koji potiču i ubrzavaju proces razgradnje plastike. Jedna od vrsta tih aditiva su oksoaditivi te je tako nastao pojam Oksobiorazgradljivost (e. OXO biodegradability).




Što je oksobiorazgradljivost?

Oksobiorazgradljiva plastika je poliolefinska plastika kojoj je dodana određena količina soli metala. Te soli iniciraju proces degradacije i razgrađuju plastiku tako da se ista raspadne do mikrofragmenata plastike i metala koji ostaju u okolišu, ali nažalost nisu vidljivi kao vizualni zagađivač. Proces degradacije plastike skraćen je s vremena od "nekoliko stoljeća" na "nekoliko godina ili mjeseci", kako ističu zagovornici. Taj rok zavisi i od mikroorganizama u okolišu.

U stvari, ne radi se o degradaciji, a pogotovo ne o biodegradaciji, već o fragmentaciji, stoga bi pravilan naziv trebao biti oxofragmentirajuća plastika.

Degradacija je proces koji se događa samo kod nekih materijala. Brzina razgradnje ovisi uvjetima u o okolišu. Klasični polietilen (PE) i polipropilen (PP) degradirati će u nekih "nekoliko stotina godina". Međutim, prema zagovornicima, dodavanjem oksodegradabilnih aditiva taj proces će se znatno ubrzati molekulnu razgradnju poliolefina i ugraditi atome kisika u konačnu molekularnu masu. Kemijska promjena omogućava raspad plastike na mikročestice.

Proces degradacije kod plastike kojoj je dodan oksoaditiv u stvari je raspadanje molekularnog lanca koji je iniciran solima metala te dovodi do oksidiranih (hidrooksidiranih i ugljikooksidiranih) kraćih molekularnih lanaca.

Zagovornici oksoaditiva posebno ističu da će se ta plastika, ukoliko je odbačena u okoliš raspasti u sitnije dijelove i degradirati do oksidiranih niskomolekulnih masa (uobičajeno do MW 5-10 000 Da) unutar 2 do 18 mjeseci, ovisno o materijalu (vrsti plastike, debljini, doziranom antioksidansu, itd.). Za taj proces potrebna je prisutnost kisika, određena temperatura i još neki drugi faktori iz okoliša.

Oksoplastika neće se razgraditi na odlagalištima u slučaju nedovoljne prisutnosti kisika, npr. na dubinama više od 15 cm. Na primjer, polietilenske plastična vrećica debljine 30 µm i s 2 % prodegradabilnog aditiva, odbačena na otvorenom prostoru u Tajlandu (toplo i vlažno okruženje) raspasti će se u roku od 3 mjeseca, dok će se polipropilenska plastična ambalaža debljine 150 µm raspasti u roku od 3 do 6 mjeseci. Navodno.

Kruti plastični proizvodi izrađeni s oksoaditivima neće se brzo raspasti jer je u njih doziran i aditiv za stabilizaciju kako bi određeni proizvod ostao kompaktan i upotrebljiv tijekom predviđenog uporabnog vijeka trajanja. Ipak, degradirati će puno prije nego obična plastika za koju se predviđa nekoliko desetljeća.


Ekološka pitanja

Kada je oksoplastika, posebno pri uporabi za plastične vrećice, promovirana i sada se široko oglašava kao "ekološko rješenje" plastičnog otpada, pojavilo se i nekoliko drugih ekoloških pitanja vezanih uz korištenje tih aditiva. [1] Soli metala koje se koriste kao katalizator oksodegradacije nose sa sobom određene rizike po okoliš. U pitanju su teški metali. Istraživanje koje je proveo Institut za biodegradabilne proizvode (Biodegradable Products Institute (BPI) potvrdilo je značajne količine olova i kobalta u njihovim "EcoSafe" (Eko-sigurnim) vrećicama koje su ispitivali. Sadržaj olova drastično je premašio dopuštene koncentracije. U izvještaju o provedenim istraživanja navodi se: "Razina olova je 4 puta veća od dopuštene normom ASTM D 6400-99 u SAD-um, odnosno 12 puta veće od dozvoljenih koncentracija prema europskoj normi (EN 13432) i japanskoj normi (GreenPLA)" [2].


Druga često spominjana pitanja tijekom diskusija o oksodegradabilnosti su: potencijalna otrovnost ostataka oksodegradirane plastike, gubitak degradabilnih svojstava, otpornost usitnjenih plastičnih ostataka da ostanu dovoljno dugo u prirodi te da budu opasnost za životinje. Iako se smatra da se oksoplastika može reciklirati, aditivi za ubrzanje degradacije mogu prouzročiti neočekivane efekte na kvalitetu proizvoda koji se dobivaju od tog reciklata, i o tome postoji nekoliko nezavisnih istraživanja koje prikazuju reciklabilnost oksoplastike i svojstva proizvoda od takve vrste plastike. [3]. Također, navodi se da pojam "biorazgradljivost" odvraća ljude od recikliranja, a što vodi još većem odbacivanju i povećanju količina smeća, dovodi do gubitka i materijala te energije koji kod klasične plastike odnosno plastičnih proizvoda mogu biti iskoristivi. [3].


Kako se plastični proizvod s dodanim oksoaditivom ponaša tijekom vremena razgradnje pogledajte na sljedećem video klipu (izrađenom u svrhu promocije oksoplastike, ali koji, pored niza netočnosti ipak nije mogao sakriti neugodnu istinu - ostatak fragmentacije):




Međutim, danas su sve glasniji protivnici oksodegradabilnih aditiva. Prvenstveno iz redova struke te analitičara i plastičara koji zagovaraju recikliranje kao bolje ekološko rješenje.


Što se konkretno zamjera oksoplastici?

Proizvođači i prodavači oksoaditiva ističu (navodne) prednosti plastike s tim aditivima kao:

1. može se reciklirati
2. degradacija je znatno ubrzana i smanjena je s nekoliko stoljeća na nekoliko mjeseci
3. svaki proizvod ima svoj program degradacije i isti se može pratiti
4. oksodegradabilnost je rješenje za otpad
5. da je plastika odbačena u ocean sadržavala oksoaditive, ne bi bilo velike pacifičke nakupine smeća
6. biorazgradnja se odvija u normalnim uvjetima okoliša
7. razgradnja se odvija do molekulne razine
8. biorazgradljiva vrećica je prihvatljivija za okoliš od klasične plastične vrećice

Plastičari, stručnjaci i zaštitnici okoliša imaju svoje kontraargumente:

1. Plastika s oksoaditivima ne može se reciklirati. Brojni proizvođači oksoaditiva i plastike s tim aditivima prešućuju da se oksoplastika može reciklirati samo u proizvodnim pogonima za proizvodnju tvorevina od teo plastike, gdje je smiješa s ostalim oksoplastičnim proizvodima. U drugim postrojenjima se oksoplastični proizvodi ne mogu reciklirati jer bi kontaminirali plastiku kod koje se ne traži degradabilnost (npr. izolacija kabela i žica).

2. Jeste, proces raspadanja je znatno skraćen, ali nije potpun. Plastični proizvod, npr. vrećica raspada se u tisuće malih komadića (vidjeti prethodni video klip) i oni zagađuju tlo.

3. Kako se može osigurati praćenje nekog proizvoda na današnjem tržištu, punom prodavača i preprodavača. Pogotovo, kako osigurati praćenje korištenja nekog oksoplastičnog proizvoda i nadzirati to praćenje ako se radi o proizvođaču u centralnoj Kini, a proizvod je završio na tržištu SAD-a? Ta vrsta sljedivosti (e. traceability) - ili nije moguća, ili ako je moguća onda je vrlo skupa.

4. Tvrdnja da je oksoplastika rješenje za okoliš jednostavno nije istinita. Još jedna glupost prodavača, a koja dobro zvuči "zeleno osviještenim potrošačima". Oksoplastika je opterećenje za okoliš - jer se raspada u sitnije komadiće plastike koje zagađuju tlo, a tlo se tom prilikom zagađuje i teškim metalima kao što je olovo i kadmij koji dolaze od soli metala od kojih se rade oksoaditivi. Promocija ove plastike upravo kod potrošača stvara dojam "slobodno baci - samo će nestati", te dolazi do još većeg odbacivanja plastičnih proizvoda. Osim toga, raspadanjem gubi se mogućnost ponovne upotrebe osnovne sirovine - potrošnja prirodnih resursa te se gubi energija koja je "ugrađena" u plastični proizvod. Recikliranjem se mogu sačuvati te dvije sastavnice plastičnih proizvoda - materijal i energija, a oksodegradabilna plastika suprotna je pojmu recikliranja.

5. Tvrdnja da velike pacifičke nakupina smeća (Pacific garbage patch) ne bi bilo da je plastika izrađivanja s oksoaditivima nije točna. Malo vjerojatno da bi se to dogodilo, jer za okosdegradaciju je potrebna temperatura i kisik. Ali, i da se razgradi svaki plastični proizvod koji pluta (najčešće je to plastični ribarski pribor, plastične boce i čaše, plastični poklopci, pa tek na kraju plastične vrećice) u tisuće sitnijih komadića, tek tada bi postali nenamjerna hrana za morske životinje koje bi ih nekontrolirano gutale i kao takve kontaminirane plastikom nam dolazile na naše stolove. I sadašnja situacija je dovoljno nepovoljna.

6. Tvrdnja da će se odbačeni oksoproizvod sam razgraditi u prirodi je netočna. Za ovu vrstu razgradnje potrebna je povišena i konstantna temperatura. Nadalje, biodegradabilnost se dokazuje testom, gdje je pri visokoj temperaturi oksoplastika razgrađena u sitnije komadiće te su ti sitni komadići pomiješani sa zemljom, a zatim je mjerena emisija CO2 kao dokaz biološke aktivnosti - biorazgradnje. Zanimljiv test, samo se u prirodi ne može osigurati konstantna i dugotrajna povišena temperatura koja je preduvjet razgradnje.

7. Problem biorazgradljivosti jeste upitno usitnjavanje odbačene plastike na odlagalištima. Ako se pogledaju web stranice proizvođača aditiva, tamo ćete naći da se plastika neće razgraditi niti usitniti u anaerobnim uvjetima (bez dovoljnog prisustva zraka) koji vladaju na odlagalištima. Proizvođači aditiva naglašavaju da će se plastika razgraditi ukoliko je prisutno dovoljno kisika, a već nakon petnaestak centimetara gornjih naslaga smeća na odlagalištima nema dovoljno kisika te je i biorazgradnja upitna.

8. I na kraju pitanje - što je manje štetno za okoliš - otpuhana jedna vrećica ili otpuhanih 1000 komadića plastike? Naravno, nije dobro ni jedno ni drugo. Ali, otpuhana vrećica se može pokupiti i reciklirati, a tisuće malih komadića plastike ostaju u zemlji i kontaminiraju je.

Valja svakako istaknuti stav europske asocijacije bioplastičara European Bioplastic koja se jasno očitovala protiv oksorazgradljive plastike zbog svih navedenih razloga. U svom očitovanju jasno su istaknuli:
- oksorazgradnja nije biorazgradnja i oksoplastika ne može se smatrati bioplastikom
- proces fragmentacije koji je prisutan kod oksoplastike ne može se smatrati biorazgradnjom
- fragmentacija oksoplastike nije rješenje za plastični otpad
- akumuliranje plastičnih fragmenata predstavlja opasnost za okoliš
- oksoplastika ugrožava sustav recikliranja plastike


Više u "Position Paper" kojeg je udruženje European Bioplastic objavilo još u srpnju 2009. "Oxo-biodegradable" plastics - a kojeg možete pročitati na sljedećoj poveznici.

Prije zaključka još jedno iznenađenje. Nedavno je u Zagrebu održana godišnja konferencija ambalažera Balkana - FESTA CROPAK na kojoj je svoj govor održao i M. Stephen, zamjenik predsjednika Symphony Environmental Technologies - kompanije koja proizvodi oksoaditive, a koji je predstavljen kao jedan od "vodećih stručnjaka u plastičarskoj tehnologiji". I na ovom mjestu, M. Stephen iznio je niz neistina o oksoaditivima i njihovim učincima.

Tom prilikom se je M. Stephen pohvalio da je oksodegradabilna plastika uvedena u nekoliko zemalja. To su: Pakistan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Iran, Jemen, Maroko, Mali, Kongo, dijelovi Brazila i Argentine, ali i u neke balkanske zemlje kao što su: Srbija, Makedonija, Crna Gora i Albanija. Sve su to, kako kaže "Zemlje s brzim razvojem koje imaju veliki problem s plastičnim otpadom".

Na žalost, bez konzultacija s hrvatskim znanstvenicima te stručnjacima iz plastičarske industrije i cijelog područja zaštite okoliša i prirode, koji se ovim odgovorno bave već cijeli niz godina, u Hrvatsku se pokušava na mala vrata uvode oxoaditivi. Stoga jasno i glasno treba reći:

NE oksoaditivima i oksorazgradljivoj plastici u Hrvatskoj!

jer:
- nisu istiniti argumenti kojima se služe zagovornici oksoplastike
- ne radi se o biorazgradljivosti već o usitnjavanju (fragmentaciji)
- jer to nije rješenja za plastični otpad, rješenje je recikliranje ili energijska oporaba
- jer će to rezultirati značajnim nepovoljnim ekološkim učincima
- jer će to ugroziti hrvatsku industriju recikliranja plastike koja je upravo u uzletu



Umjesto zaključka, valja istaknuti zaključak Georgea Monbiota koji je napisao u The Guardianu "Opsesija plastičnim vrećicama je uzrok ignoriranju okoliša":

"Mnogi od nas svakodnevno biraju upotrijebiti ovu ili onu vrećicu. Britanci godišnje potroše oko 8 milijardi plastičnih vrećica. Upravo iz tog razloga, jedan od izbora je pokazati brinu li se o okolišu ili ne. I treba biti svima jasno. Ponovno korištenje je najbolje rješenje za okoliš. Recikliranje je drugo najbolje rješenje. Bacati vrećice okolo u nadi da će ta magična formula garantirati njihov brzi nestanak, jednostavno je lijenost, a ne briga o okolišu. I onaj koji nas pokušava uvjeriti u to s druge strane kriv je za lažno prikazivanje da su to ekološki bolja rješenja. Danas je taj pojam poznat kao greenwashing."



Izvori:
1. Pearce, F. "Biodegradable plastic bags carry more ecological harm than good" [1], Guardian, 18.6.2009.
2. BPI assessment of oxo-biodegradable films [2]
3. "Oxo degradable additives are incompatible with mechanical recycling" [3], European Plastics Recyclers press release
4. European plastic news "Recyclers ward against oxo-degradable aditives" - Chris Smith and Charlotte Eyre, 12.6.2009.
5. Lets Recycle.com: "Co-op launches biodegradable bags but question raised over reuse", 2.9.2002.
6. George Monbiot: "Plastic bag obsession is carrier for environmental ignorance" - The Guardian
7. Oxo Biodegradable - Wikipedia.
8. edie Waste: "Rise in plastics bans forcing firms to consider sustainable alternatives", 18.6.2013.


- 12:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #